Nermin Delić – Zeman iz fildžana (Pjesnikove Bjeline, 2013)

ZEMAN IZ FILDŽANA

Teško shvatam pojam dana. I noć i dan su samo dan.
Navučem papuče. Hodam tamo-amo po sobi.
Ubijam vrijeme.

U mimohodu susrećem sjećanja.
Knjige mi plaču na policama.
Oblačim snagu i idem u rat.

Tuga me čeka
Razlivena kišnim kapljicama.
Na platou.

Pored pekare.
Pored stostruko nesretnijih i sretnijih ljudi.
Bah, mene, pomišljam.

Kiša lije. Jošte dugo.
Sat govori da stanem dok ne prestane.

Vidim ljude koji bi da me pozdrave,
Alaj prolom ih spriječava.

Budućnost nije kao nekada. Ne čini se tako.
Drukčije je izgledala u fildžanu. U koracima.

Strpim se i gledam automobile što prolaze. Niko da stane.
Maločas htjedoše se pozdraviti, sad ni da stanu.

Sat govori glasno. Ne čujem ga.
Neko mi nudi mjesto pod kišobranom.
Vrijeme me ubija.

 

---

 

Nermin Delić – Praznokružna pjesma (Pjesnikove Bjeline, 2013)

PRAZNOKRUŽNA PJESMA

Negdje na budućem mjestu za bypass
Na uglu ulice u krugovima
U liku čovjeka vrijeme korača
I čas pliva arterijama
Čas zastajkuje vično
Kao da je vrijeme na potpeticama
Samozvana dama
Što umjesto srca stopala zalud liječi.

Mogla si, znam bila si moćna
Bar u mojim očima
Da si… barem da si…
Da si očistila srce
Kupajući Mocartovu dolutalu Elizu
U Labudovom jezeru od Čajkovskog

Ne bi sada, mila, praznina bila
Ovdje, na budućem mjestu za bypass
Na uglu ulice u krugovima.

 

---

 

Nermin Delić – Bankrot ljubavi (Pjesnikove Bjeline, 2013)

BANKROT LJUBAVI

Ljubljena, teško li je
politiku bježanja voditi

gledati te
kad me ne gledaš

stojati
kad daleka stojiš
nacrtana odsjajem nerođenih suza
što rodit će se
narednim treptajem

s pomišlju o tebi
dalekoj

o sebi
još daljem

o nama
najdaljim

i
kad bankrot ove ljubavi
empirijski izračuna se
i bol na dušu
zalijepi se

bez ijedne riječi
polaganja računa
tu nema.

---

 

Nermin Delić – Bosanski amanetnik (Pjesnikove Bjeline, 2013)

BOSANSKI AMANETNIK

Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću
vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću
i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.

Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo
jorgovana i duda mi što rastu u njoj
na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.

Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine,
a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže
dok papuče ovog amanetnika za te tapću…

jednom… još jednom… do vječnosti
dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe
i ibrik hladne izvorske vode živjet će

dokle Bosne bit će i ostat će.
Za sviju pomalo.

 

---

 

Nermin Delić – Vaz (Pjesnikove Bjeline, 2013)

VAZ

Gledajući u ovješto naredana slovca
i trepereći kroz tmušu i nalete njene,
na ruci mi plivaju prsti, gutaju plam
nekih sitnih duša iz strasne prošlosti.

I zurim u stranu, u to crnilo hastala
tražeći kontrast tim zelenim očima,
i svugdje vidim nebo budućih dana
kako visi pretrnulo od dodira sa nama.

Okrećem se, život me pokreće
prsti su umorni i hladni od zebnje,
svaki je rijeka što žubori i teče,
samo domali prst nema to umijeće.

Već pogne se i skupi kao luk Mjeseca
pa ogoljeni prstenjak dođe mu u pomoć
skupi se, pa sluša mu priče prošlih dana
dok ostatak društva vidljivo nam stvara.

Nermin Delić – Dotičnik u pauzi (Pjesnikove Bjeline, 2013)

DOTIČNIK U PAUZI

Pleća junačka, a leđa zebnjičava. Kroz jezu osjećam kostriješenje dlaka.
Rastu. Kao pjesma, pjesma pisana u pauzama. Podsjeća na ovu.

Drhtao bih, ali se bojim. Pjevao bih, ali se ne čujem.
Smijao bih se, ali pokvarit ću sreću, zato plačem iako nisam tužan.

Zvijezde mašu na prozoru, šire ruke, razapinju se,
Uspinju po nitima suštog neba, lete mi u zagrljaj.
Ove noći čin oca su mi dale.

Trebao bih biti ponosan na svoju djecu, a ja se ponosim svojom sjetom.
Čudno hodam. Da pušim, zapalio bih cigaretu.

Ništica jednog ništa. To nerado pišem.
Boli me što opisati se ne može izgubljeno vrijeme,
protraćeno embrionalno stanje, roditeljska ljubav koja se ne može pomjeriti
i još štošta, sve sitnice, a kičmu krive.

Jeza. Nokatna hladnoća, američka pjevačica pjevajući izdiše.
Šalje neosjećajnu toplinu. Osjetnu u pauzi.

Pauzni osjećaj. Osjećajna pauza.
Tik-tak. Čin čin!

Osjećaj je više od ovog vanjskog caklila. Ranije prijavljen u hotelu moje duše
imena Jed, trenutno pije diuretike, neke crnokose djevojčure mu rade manikir i pedikir.
Čini mi se, da poželi i crnkinju, došla bi u Bosnu.
Ove naše su utješene solarijumom…

Čudno hodam. Sjedam.

 

Nermin Delić – Gled na snove (Pjesnikove Bjeline, 2013)

GLED NA SNOVE

Gledam u prazna polja u kojima
trebali su biti ispisani konkursi,
ona tako klasična rubrika za slijepce,
namještena lažnim nadanjima da će
upravo tih dvjesta slova
napuniti srce i novčanik.

Gledam i ne vjerujem.

Javljam se bivšoj,
vanvremenska me
podavno iznevjerila
i ne vjerujem u ono da je
bolje išta nego ništa,
ali javljam se,
i milo je ne milim.

I klečao bih da nije mjesečina
i da nije tako hladno
da sjenka ne prelazi kapiju
vrha životnoga
što na ivicu neodoljivo podsjeća,
baš kao i ovaj san,
jer samo onaj koji ne sanja zna
koliko su, zapravo, veliki snovi.

Nermin Delić – Svi smo mi Kinezi (Pjesnikove Bjeline, 2013.)

SVI SMO MI KINEZI

Stavljajuć’ mi
zemljanu obruč
oko vrata
noć je opet došla,
tobom nabeškana.
I pušta me
da čeznem
na ovoj
udobnoj stolici
tobom ispunjen,
posvađan
sa riječima.

Jučer,
gledao sam te
u svojoj košulji
kako bdiješ
okrenuta leđima,
bili smo takav
nahođeni kliše
i bili smo ljudi
osmijesima opčinjeni
bilesi i berbu
čovječnosti podnijeli.

Samo,
otišla si iz danas
u neko novo sutra,
rekla si
da ti pripadaš
nebeskom križu
da si vezana
korjenjem
koje se ne suši
a ja na Mjesecu
još sjedim
i zvijezde brojim.

Bez odlika
sopstvenosti
gledam
kako Kinezi
jedu rižu,
opet i mi je
jedemo,
pa nam oči
nisu male.
Samo Bosna je
Bosna,
mali smo mi,
obrazi su nam
na prošlost
naslonjeni.
Na žalost.

Ne znam
koliko je sati
i to me muči
sutra bih trebao
imati razgovor
za Ameriku
al’ engleski mi se
ove večeri
ne uči
uče mi se
razgovori
sa tobom.

Nijemi čardak
gleda u me.
Želi tvoj korak.
Osjeća
da u mojoj glavi
prolaziš mislima
proporcionalno
sa ljudima
koji prolaze
kroz jajačke kapije.

Ni u Travnik,
ni u Banja Luku.
Sa tobom,
pravo na nebo.

 

Nermin Delić – Ledogasci (Pjesnikove Bjeline, 2013.)

LEDOGASCI

nekada blizu…

na gublištu za umjetnike
osmijeh joj pokapam
okriljem svojih vjeđa
spuštenih kao mejta dva
(kao najčasnije žene zar)
u rajsku dolinu iz snova

baš uz drijem podanika
plašim se ostavljanja
kao da se išta sem sebe
ponijeti igdje i može
a opet metnuo bih osmijeh
tog insana negdje na svoj dlan

neće me draškanje buditi
neće me više ništa buditi
i prepreden živjeću san
na življenje nenaviknut
i znam, bit ću znojan i star
zato rado bih i u pakao
ako je ona u njemu đavo

na sjaju njena nosa
tad moći ću ugledati iluziju nas
orošenu mojim dahom
i bićemo ledogasci
okrenuti bogu
i pokori božijoj

(samo pošteno, pa ko koga prevari)

 

Nermin Delić – Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu (Pjesnikove Bjeline, 2013.)

TI NE ZNAŠ NIŠTA O MOM BOGATSTVU

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Ne znaš ko sam, ne znaš šta tražim

Čovječe, nije ponos navući mestvu

Drugih ljudi što ništa im ne značim.

Nije ponos biti kao oni.

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Srljaš po visinama u liku kamikaza

Lijepiš se po zidovima u liku idola

Čovječe, ni ja nisam tabula raza

Čovjek sam od krvi i mesa

Od radosti i bola.

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu

Preko tvojih sočiva gustu mrežu

Navukli su strašni pauci-bauci

U liku tvoga lica klešu se i režu

Biste što ih noću obuzimaju jauci

Čovječe, ti nisi sretan.

 

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu,

Slišćen si u zidovima labirinta

Oslikanog na mom dlanu.

Đuturum za sreću si, a takvi se

Neumorno lažno raduju novom danu.

Čovječe, prepoznaj se,

Prepoznat ćeš i mene.