LEDOGASCI
nekada blizu…
na gublištu za umjetnike
osmijeh joj pokapam
okriljem svojih vjeđa
spuštenih kao mejta dva
(kao najčasnije žene zar)
u rajsku dolinu iz snova
baš uz drijem podanika
plašim se ostavljanja
kao da se išta sem sebe
ponijeti igdje i može
a opet metnuo bih osmijeh
tog insana negdje na svoj dlan
neće me draškanje buditi
neće me više ništa buditi
i prepreden živjeću san
na življenje nenaviknut
i znam, bit ću znojan i star
zato rado bih i u pakao
ako je ona u njemu đavo
na sjaju njena nosa
tad moći ću ugledati iluziju nas
orošenu mojim dahom
i bićemo ledogasci
okrenuti bogu
i pokori božijoj
(samo pošteno, pa ko koga prevari)
Nermin Delić 